DJECA SU REKLA

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Među brojnim dokumentima o ljudskim pravima uopšte, Konvencija o pravima djeteta ima poseban značaj. Posebnost Konvencije, pored činjenice da

-prvi put uvodi dijete kao subjekta međunarodnog prava i zaštite,

-prepoznaje sva prava potrebna djetetu na njegovom putu odrastanja-građanska, kulturna, socijalna, obrazovna,

-prava uspostavlja kao potrebe koje svako dijete ima na putu svog odrastanja,

ogleda se i u činjenici da je mobilisala tako veliki broj država-193, koje su potpisale Konvenciju jer su prepoznale i potrebu i važnost, da se djeca zaštite posebnim mehanizmom. Ta mobilizacija traje i danas, trideset godina poslije njenog prihvatanja u smislu daljeg unapređenja društvene brige za djecu, definisanja politika, uspostavljanja standarda i procedura, usklađivanja zakona, izražavanja mišljenja djeteta, procjene i utvrđivanja najboljeg interesa djeteta.... Teško je dati generalnu ocjenu o primjeni Konvencije, jer bi to zahtijevalo ocjenu o ostvarivanju svakog prava iz Konvencije, ali ono što je nesporno jeste drugi odnos prema djeci-što i jeste zahtjev Konvencije, da djeca imaju pravo. To jeste proces, proces koji zahtijeva razumijevanje, koji traži posvećenost, u kom je nužan multidisciplinarni pristup, jasno definisane strategije i politike koje će mobilisati sve subjekte zaštite, kako bi se  svakom djetetu i u svakoj situaciji na njegovom putu odrastanja osigurala potrebna zaštita.

U zadnjih nekoliko godina primijetna je sve veća vidljivost djece i njihovih potreba, što je posljedica sve veće osviještenosti društva o važnosti, ali i specifičnosti zaštite prava i interesa djece. Primijetno je i bolje razumijevanje osnovnih principa Konvencije, ali još uvijek ne kod svih subjekata zaštite i ne u ostvarivanju svih prava.

Nedovoljna koordinacija rada nadležnih službi i institucija u planiranju i definisanju politika i određivanju prioriteta u ostvarivanju prava i interesa djece i njihovoj zaštiti, dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece u određenim oblastima. Nažalost, ni 30 godina od usvajanja Konvencije  nema odgovarajuće koordinacije između različitih resora, niti unutar istih resora, niti potrebne koordinacije između lokalnih zajednica i nadležnih institucija, kako bi se obezbjedio multidisciplinaran pristup i osiguralo da u konačnom dijete dobije potrebnu zaštitu - da se izbjegnu situacije stalnog prebacivanja odgovornosti sa jednog na drugi subjekt zaštite. Te situacije problem ne rješavaju, samo ga dodatno usložnjavaju.

Praksa pokazuje da nema efikasne zaštite djeteta i njegovih interesa u slučajevima razvoda braka - da su nažalost najčešće ugrožena djece u uzrastu do 10 godina u ostvarivanju njihovog prava na kontakte i druženja sa roditeljem sa kojim ne žive i ostvarivanje prava  na izdržavanje. Iako  statistika upozorava da je svakom godinom sve veći broj djece čija su prava ozbiljno ugrožena u ovim postupcima, izostao je aktivniji odnos u prepoznavanju ozbiljnosti problema i traženju sistemskih rješenja koja mogu doprinijeti njegovom unapređenju.

Iz tih razloga godinama ukazujemo na potrebu izmjena i dopuna Porodičnog zakona, kojim bi se omogućilo ostvarivanje prava djeteta u skladu sa osnovnim zahtjevima i principima Konvencije, roditelji učinili odgovornijim za postupanja u interesu djeteta, ali i jačala odgovornost nadležnih službi i institucija u preduzimanju potrebnih mjera u cilju zaštite djeteta i njegovog najboljeg interesa u svakom konkretnom slučaju.

Nasilje i zlostavljanje djece i, posebno, zanemarivanje djece koje je sve prisutnije, je ozbiljan problem, a da još uvijek nije prepoznato u svim njegovima oblicima. Postojeći normativni okvir uspostavio je obavezujuće standarde i definisao procedure postupanja i ne ostavlja prostor za ocjenu da li će se i koje mjere preduzeti. Obavezuje na postupanje u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete izloženo bilo kojem obliku nasilja i od bilo koga, sa jasnim stavom nadležne službe šta je u svakom konkretnom slučaju utvrđeno i koje će mjere preduzeti. U slučajevima neadekvatne i neblagovremene reakcije, koji su nažalost prisutni, aktivnosti se moraju usmjeriti na jačanje odgovornosti zaposlenih u nadležnim službama i institucijama.

Konvencija o pravima djeteta nas obavezuje, ali nas prije svega obavezuje briga za svako dijete. Dijete ima pravo, a odrasli obavezu i odgovornost da omoguće ostvarivanje svakog prava, za svako dijete i na svakom mjestu na putu njegovog odrastanja.

U povodu 20.novembra, Međunarodnog dana djeteta i 30 godina UN Konvencije o pravima djeteta, institucija Ombudsmana za djecu organizuje:

14.11.- Okrugli sto „Zaštita prava djece i borba protiv nasilja nad djecom", u Foči, u saradnji sa  Univerzitetskom bolnicom Foča - Centar za zanemarenu i zlostavljanu djecu i Medicinskim fakultetom Foča

19.11.- Okrugli sto „Djeca u hraniteljstvu u Republici Srpskoj" u Bijeljini.