DJECA SU REKLA

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Ciklus edukativnih radionica „Da li znamo šta je nasilje?" u bijeljinskoj regiji nastavljen je posjetom Osnovnoj školi „Stevan Nemanja" u selu Gornji Dragaljevac.

Na sastanku, koji je održan sa direktorom i školskim pedagogom saznali smo da  ova seoska škola ima tradiciju dugu  preko 100 godina (sadašnji direktor škole je nekada i sam bio njen učenik). Škola broji 381 učenika u 36 odjeljenja, koji su pored centralne škole raspoređeni u čak 12 područnih odjeljenja. Zanimljivo je da ova škola pored pedagoga u svom timu ima i defektologa - oligofrenopedagoga, što je svakako značajno za 15-oro djece sa smetnjama u razvoju, koji školu pohađaju na inkluzivnom principu. Nemaju značajnih problema u vezi sa vršnjačkim nasiljem. Učenici sa problematičnijim ponašanjem imaju nepovoljnu porodičnu situaciju, koja, prema riječima pedagoga, uzrokuje takvo ponašanje.

Radionica je organizovana sa učenicima IX2 razreda. Učesnici su pokazali interes, kako za temu, tako i za rad i ulogu Institucije, o kojoj nisu mnogo znali. Na interaktivnom principu, razgovaralo se o vrstama nasilja, njegovim obilježjima, uzrocima i posljedicama. Posebno su željeli da razgovaraju o psihičkom, seksualnom i nasilju na internetu. Utisak koji se nametnuo po završetku radionice, u kojoj su svi učestvovali kroz „igru uloga", je da su učenici vrlo nepovjerljivi u smislu kome se obratiti i od koga tražiti pomoć u slučaju eventualnog nasilja, naročito seksualnog. Uglavnom su roditelje prepoznali kao adresu za pomoć i podršku, a poneki učenici čak ni roditelje.

Na kraju su glasno izrazili zadovoljstvo što su mogli na ovakav način da razgovaraju o, za njih, osjetljivim temama, i želju za ponovnim druženjem.