DJECA SU REKLA

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Narodna skupština Republike Srpske na 17. redovnoj sjednici održanoj 5. aprila  2017. godine jednoglasno je usvojila Godišnji izvještaj o radu Ombudsmana za djecu za 2016. godinu što dovoljno govori o odnosu Narodne skupštine prema Instituciji, ali i o saglasnosti o potrebi sistemskih rješenja u različitim resorima radi unapređenja sistema dječije zaštite u cjelini.

Ombudsman za djecu, u skladu sa Zakonom, obavezan je da Narodnoj skupštini, podnese izvještaj o svom radu. Godišnjim izvještajem Ombudsman za djecu  prikazuje aktivnosti i rad Institucije u izvještajnom periodu, daje pregled podataka o prijavama kojima se ukazuje na povrede prava djeteta po različitom osnovu i predlaže mjere i aktivnosti radi unapređenja sistema dječije zaštite.

U zadnjih nekoliko godina primijetna je sve veća vidljivost djece i njihovih potreba, što je posljedica sve veće osviještenosti društva o važnosti, ali i specifičnosti zaštite prava i interesa djece. Primijetno je i bolje razumijevanje osnovnih principa Konvencije, ali još uvijek ne kod svih subjekata zaštite i ne u ostvarivanju svih prava.

Stalno povećanje broja građana koji se obraćaju Ombudsmanu za djecu vidimo kao prednost i sve veće povjerenje građana u Instituciju. Sve veći broj obraćanja građana Instituciji, ima za posljedicu i sve veći pritisak Institucije na nadležne organe za njihovim efikasnijim djelovanjem.

Propusti u radu nadležnih službi i institucija, koje imaju javna ovlašćenja i vode postupke i donose odluke o ostvarivanju prava djece i njihovoj zaštiti, a kojima se ukazuje na povrede prava i interesa djece, u ranijim izvještajima, najčešće su se odnosili na izostanak adekvatne reakcije, koja se ogleda u činjenici da o podnesenom zahtjevu za ostvarivanje prava djeteta nije donesena odluka, ili da odluka nije donesena u zakonom određenom roku, ili da je stranci o njenom podnesenom zahtjevu dostavljeno obavještenje, informacija i sl.

Iako su prijave po tom osnovu i dalje prisutne, u izvještajnom periodu one nisu prioritetne. U izvještajnom periodu prijavama se uglavnom ukazuje da postupak koji se vodi ne poštuje zakonom utvrđenu proceduru, da dijete nije učestvovalo u postupku, ili da u istom nije zastupano od roditelja ili staratelja, da odluka nije obrazložena, da nije utvrđeno šta je najbolji interes djeteta, da su nalazi kontradiktorni, da nema obrazloženog mišljenja centra za socijalni rad i sl.

Iz donesenih odluka primijetan je različit pristup službi u rješavanju istih zahtjeva, što je apsolutno neprihvatljivo. Nejednak pristup u rješavanju istih zahtjeva, dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece i njihovu zaštitu, a isti je posljedica nedostatka jasnih procedura i za sve poznatih pravila rada.

Nije uvijek u pitanju to što odluka nadležnog organa nije u skladu sa zakonom. Građani prijavama  ukazuju i na neprofesionalan odnos zaposlenih, na situacije kada se osjećaju potpuno bespomoćnim, kada nemaju ni pristup informacijama o predmetu koji se vodi, kada ne znaju kome da se obrate.

Prijave po kojima je Institucija postupala i u izvještajnom periodu odnose se na gotovo sva područja dječijeg odrastanja.

U najvećem broju, prijavama se ukazuje na ugroženost djece u postupcima razvoda braka ili prekida vanbračne zajednice, na neadekvatnu zaštitu od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, te na različita pitanja ostvarivanja prava djece u obrazovnom sistemu.

I dalje je zaštita prava i interesa djece dovedena u pitanje, po različitom osnovu, u postupcima koji se vode zbog prekida bračne ili vanbračne zajednice, najčešće je u pitanju pravo djeteta na kontakte i druženja sa roditeljem sa kojim ne živi i ostvarivanje prava djeteta na izdržavanje. Iako praksa pokazuje da nema efikasne zaštite djeteta i njegovih interesa u ovim postupcima, iako statistika upozorava da je svakom godinom sve veći broj djece čija su prava ozbiljno ugrožena u ovim postupcima, izostao je aktivniji odnos u prepoznavanju ozbiljnosti problema i svih njegovih posljedica i traženju sistemskih rješenja.

Zašto su nam potrebne izmjene Porodičnog zakona?

- Da bi se omogućilo ostvarivanje prava djeteta u skladu sa osnovnim zahtjevima i principima Konvencije, ali i kako bi se roditelji učinili odgovornijim za postupanja u interesu djece, ali i jačala odgovornost nadležnih službi za vođenje postupaka i donošenje odluka u skladu sa najboljim interesom djeteta, između ostalog: sud treba da odučuje o uređenju viđanja djeteta i roditelja sa kojim ne živi, a ne centar, čime bi se otklonile situacije da se pravosnažna rješenja centra ne izvršavaju, sud treba da odlučuje o povjeravanju djece poslije prekida vanbračne zajednice, a ne centar, zakon mora da uspostavi mehanizam da dijete ostvari pravo na izdržavanje, jer postojeći mehanizam nije odgovor na potrebe djece, da se odredbe koje se odnose na usvojenje djece usklade sa zahtjevima i principima UN Konvencije o pravima djeteta i praksom Evropskog suda za ljudska prava,  između ostalog, i u dijelu da je međunarodno usvojenje moguće samo onda kada su iscrpljene sve mogućnosti unutar Republike Srpske, zakon mora omogućiti da se realizuje Strategija unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja. Tom Strategijom definisane su aktivnosti i postavljeni rokovi, a prvi i osnovni zadatak je izmjena Porodičnog zakona, rok 2016.godina.

Pored prijava kojima se ukazuje na povrede prava djeteta u postupku razvoda braka, prijave koje se odnose na nasilje i zlostavljanje djece i, posebno, zanemarivanje djece su sve prisutnije. Postojeći normativni okvir uspostavio je obavezujuće standarde i definisao procedure postupanja i ne ostavlja prostor za ocjenu da li će se i koje mjere preduzeti. Obavezuje na postupanje u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete izloženo bilo kojem obliku nasilja i od bilo koga, sa jasnim stavom nadležne službe šta je u svakom konkretnom slučaju utvrđeno i koje će mjere preduzeti. Apsolutno je neprihvatljivo da centar za socijalni rad podnosi prijavu policiji o nasilju nad djetetom, a da prethodno nije provjerio sve činjenice i okolnosti u vezi sa zaprimljenom prijavom i nije preduzeo potrebne mjere iz svoje nadležnosti u zaštiti djeteta. Ovakvim postupanjem, svoju obavezu na postupanje u skladu sa zakonom utvrđenim ovlaštenjima, prebacuje na druge institucije i organizacije, koje nemaju ovlaštenja preduzimati mjere u zaštiti djeteta koje su u nadležnosti centra za socijalni rad.

U zaštiti djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, aktivnosti se moraju usmjeriti na jačanje odgovornosti zaposlenih u nadležnim službama i institucijama, u slučajevima neadekvatne i neblagovremene reakcije i u skladu sa procedurom definisanom Protokolom.

Dobro je da ćemo u ovoj godini dobiti novi Krivični zakon, koji treba da doprinese boljoj zaštiti djece u ovoj oblasti. Nacrtom zakona prepoznati su svi zahtjevi Ombudsmana za djecu, dobna granica, zastara, nemogućnost ublažavanja kazne, zabrana rada sa djecom, uspostavljanje registra pedofila. S obzirom da je zakon,  uspostavio obavezu za donošenje posebnog zakona o registru počinilaca krivičnih djela seksualnog zlostavljanja djece, očekujem da će do kraja godine i ovaj zakon biti u skupštinskoj proceduri.

Ali zato nam je potreban Godišnji izvještaj o nasilju, zlostavljanju i zanemarivanju djece i  

                                             Godišnji izvještaj o vršnjačkom nasilju,  

Prikupljeni podaci  i njihova analiza, pored statističkih pokazatelja - broj djece čija su prava  povrijeđena, njihov uzrast, pol, ko su počinioci, ko su nadležni organi i da li i u kojoj mjeri koriste zakonom utvrđena ovlaštenja u zaštiti prava i interesa djeteta, ukazuju i koje dijelove sistema i u kojem pravcu treba jačati da bi sistem zaštite funkcionisao, odnosno, da bi u datim uslovima, na najbolji mogući način, odgovorio na potrebe djeteta. Izvještaji o zaštiti djece od različitih oblika nasilja, na kojima Institucija insistira, nisu sami sebi svrha, već su prije svega u funkciji praćenja pojave i problema, sa ciljem otklanjanja onih situacija koje sistem čine nedovoljno efikasnim i istovremeno su osnov za intervenciju u postojećim normativnim rješenjima.

Izvještajem se ukazuje na potrebu sistemskih mjera i aktivnosti u različitim resorima, Ombudsman za djecu, pored ostalog, posebno ukazuje na potrebu:

1. Donošenja dugoročnog strateškog dokumenta za djecu

Njegova izrada nije samo preuzeta obaveza, već prije svega potreba sistema, s obzirom da isti treba da obezbijedi efikasniju promociju prava djeteta i efikasniju zaštitu djece u ostvarivanju njihovih prava, kroz provođenje međunarodnih i nacionalnih standarda koji se odnose na djecu. Strateški dokument, multidisciplinarnim pristupom treba da obezbijedi cjelovit pristup svim pravima djece i uspostavi sistemski okvir, čija realizacija, kroz akcione planove i druge provedbene programe, uz mobilizaciju svih subjekata zaštite, treba da osigura ostvarivanje prava djece. Multidisciplinaran pristup u donošenju strateškog dokumenta, pored navedenog, ukazao bi i na činjenicu da su sva prava djeteta jednako važna i da ih nije moguće rangirati po značaju, jer su sva potrebna svakom djetetu na njegovom putu odrastanja. Multidisciplinaran pristup ukazao bi i da briga za djecu bez roditeljskog staranja npr. nije samo obaveza socijalnog sektora, već i resora obrazovanja i porodične i dječije zaštite, ukazao bi da ostvarivanje prava na obrazovanje djece zahtijeva angažovanje i drugih sektora itd, otklonio bi situaciju da dijete sa 15 godina može da zasnuje radni odnos, sa 16 može da zasnuje brak, ali ni sa 17 ne može odlučiti sa kojim rodteljem će živjeti kad se oni razvedu.

Dobro je da je u domu zbrinuto sve manje djece bez roditeljskog staranja, ali je neprihvatljivo da i jedno dijete u u domu provede djetinjstvo, zbrinjavaju ih u domu kao bebe, dom napuštaju sa punoljetsvom i odlaze nigdje, bez adrese, bez porodice, bez podrške bilo koga.

2. Donošenje Zakona o dječijoj zaštiti koji,  pored ostalog, treba da prepozna i ostvarivanje prava djece u drugim resorima, a ne samo u socijalnom sektoru, kao što je besplatan vrtić za treće dijete u porodici, čime bi se izbjegla praksa da odluku o tome donose predškolske ustanove, pa u jednom broju lokalnih zajednica djeca ostvaruju to pravo a u drugima ne, ali i podršku djeci iz višečlanih porodica, i djeci samohranih roditelja,  djeci sa poteškoćama u razvoju i teškim oboljenjima, ostvarivanje prava roditelja-zdravstveno osiguranje i mjesečna naknada, za roditelje koji brinu o djetetu sa teškim invaliditetom.

3. Donošenje Zakona o sportu i Pravilnika o školskom sportu koji, pored ostalog, treba da prepozna važnost sporta u razvoju i odrastanju djece i, posebno, školskog sporta,  a školski sport nije samo takmičenje, već mnogo više od toga, kao što je to sada regulisano.

4. Donošenje podzakonskih akata utvrđenih zakonom

Pored zakona  u ostvarivanju zakonom utvrđenih prava djeteta izuzetno važnu ulogu imaju i podzakonski akti, koji se, na žalost, ne donose u zakonom određenom roku, ili se ne donose uopšte, ili ne prate izmjene zakona, a što dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece po tom osnovu, kao što su:

-    Pravilnik o uslovima rada školske kuhinje,

-    Pravilnik o vaspitanju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama u osnovnim i srednjim školama,

-    Pravilnik o načinu organizacije i finansiranja specijalnih škola,

-    Pravilnik o kriterijumima i postupku za identifikaciju, praćenje i utvrđivanje mladog talenta.

 5. Kontinuirano praćenje uticaja postojećih zakonskih rješenja i ocjena stvarnih efekata njihove primjene, suštinski je dio primjene Konvencije. Praksa, na žalost, pokazuje da takve analize izostaju.

Postupajući po prijavama kojima se ukazuje na povrede prava djeteta na izdržavanje, praksa pokazuje da postojeći normativni okvir nije osigurao potrebne mehanizme da djeca svoje pravo na izdržavanje i ostvare. Pri tome, nema podataka o tome koji broj djece prima izdržavanje, koliko postupaka se vodi radi plaćanja alimentacije, koji su dosuđeni iznosi izdržavanja, zašto se odustaje od postupaka i u slučajevima kada roditelj radi i ima stalna primanja, zašto centar za socijalni rad može pokrenuti postupak, a ne mora... kakvi su efekti u primjeni postojećih zakonskih rješenja.

6. Nadzor u primjeni postojećih normativnih rješenja i stručni nadzor u postupanju nadležnih službi

Postupajući po prijavama građana, Ombudsman za djecu se u jednom broju predmeta obraćao nadležnim inspekcijskim službama, najčešće prosvjetnoj inspekciji. Vrlo česta reakcija inspekcijskih službi, u vezi sa njihovim postupanjem, je da nemaju dovoljan broj izvršilaca, inspektora. Takva reakcija nije odgovor za postupanje u konkretnim slučajevima, jer su već postupili, znači da broj izvršilaca nije problem, i istovremeno niko ne očekuje da svaka škola ima „svog inspektora” kao što se ne očekuje da inspektor nekoliko puta vrši inspekcijski nadzor u istoj školi i po istom osnovu. Nalaz inspektora u jednoj školi, po jednom osnovu, mora poslati jasnu poruku i svim drugim školama, da su određena postupanja neprihvatljiva. Izvještaji inspektora objavljeni na stranici inspektorata govore o broju izvršenih nadzora, ali ne i o sadržaju. Zbog važne uloge inspekcijske službe i njihovih ovlaštenja, aktivnosti se moraju usmjeriti u njihovo preventivno djelovanje, na način da su javno objavljeni (ne imena ni škola, ni djece, ni roditelja), već problem na koji se ukazuje i nalaz inspektora o tome. To se pored prosvetne inspekcije odnosi i na inspekcije nadležne za zaštitu djece od upotrebe alkohola, duvana, igre na sreću i kladionice.

7. Koordinacija u radu različitih resora, ali i unutar istih resora, izuzetno je važna u zaštiti prava i interesa djeteta po različitim osnovama. Koordinacija je neophodna ne samo u postupanju u pojedinačnim slučajevima, u različitim resorima i po različitom osnovu kao što su, između ostalih, i zaštita djece od različitih oblika nasilja, zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja, podrška i pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju, već i u planiranju i definisanju politika, određivanju prioriteta u ostvarivanju prava i interesa djece i njihovoj zaštiti, u vršenju nadzora. Izostanak adekvatne koordinacije dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece u određenim oblastima, i u praksi dovodi do prebacivanja odgovornosti sa jednog na drugog subjekta zaštite. Roditelju nije važno koji je resor u pitanju, ni zašto „onaj” to nije uradio, već šta je u konačnom rezultat.

8. Procedure postupanja nadležnih u donošenju odluka

Zakonske garancije za pravilnu primjenu prava zahtijevaju jasne procedure postupanja, kako bi se eliminisale prakse koje nisu u interesu djeteta, posebno kada se radi o izdvajanju djeteta iz porodice i njegovo zbrinjavanje izvan biološke porodice, zastupanje djeteta, imenovanje staraoca, učešće djeteta u postupku, procjena i utvrđivanje najboljeg interesa djeteta, izražavanje mišljenja djeteta, ostvarivanje prava djece u obrazovnom sistemu. Za vladavinu prava, procedura je veoma važna, a to zahtijeva postupak u kome se utvrđuje i obrazlaže šta je najbolji interes djeteta, a što na žalost vrlo često izostaje.

Pored navedenog Ombudsman za djecu ponovo ukazuje na potrebu:

- Da programi prevencije zaštite zdravlja djece i različitih oblika rizičnog ponašanja budu sastavni dio školskog programa, kako bi djeca od najranijeg uzrasta, prilagođeno njihovom uzrastu, njihovim potrebama i mogućnostima u školi, dobila potrebne informacije i znanja o štetnosti alkohola, duvana, droga, o zdravoj ishrani, o važnosti fizičke aktivnosti, problemima u adolescenciji, reproduktivnom zdravlju mladih.

- Osnivanje fonda za podršku djeci sa teškim oboljenjima i rijetkim bolestima. Djeca sa teškim oboljenjima i rijetkim bolestima vode tešku borbu sa bolešću, dugotrajnim liječenjem i teškim terapijama i na žalost, zbog nedostatka sredstava i sa vremenom. Osnivanje fonda, pored finansijske podrške, treba da doprinese i boljoj informisanosti roditelja, bržim procedurama i jednakom pristupu za svu djecu bez obzira na troškove liječenja.

U 2016. godini, Institucija je po prijavama - žalbama postupala u ukupno 655 predmeta:  u odnosu na prethodni izvještajni period povećan je broj podnesenih prijava sa 495 na 524, povećan je broj predmeta po službenoj dužnosti sa 56 na 83 i značajno je smanjen broj predmeta prenesenih iz prethodne godine, sa 91 na 48.

Odrastanje djeteta je proces koji određuje njegovu budućnost i ako u tom procesu odrastanja svijet odraslih u koji dijete ulazi sa povjerenjem, ne odgovori adekvatno na djetetove potrebe, posljedice na njegov razvoj mogu biti i teške i dugoročne.

Zato je ključno obezbijediti koordinaciju, definisati politike, odrediti prioritete, mobilisati sve subjekte zaštite, pratiti realizaciju, ali i odgovornost nadležnih za nepostupanje.

Znam da imamo kapacitete, ljudske prije svega, a oni su najvažniji, i da možemo otkloniti brojne situacije koje dovode u pitanje ostvarivanje prava djeteta, a za brojne situacije nisu potrebna finansijska sredstva.

Prava koja djeca imaju su samo njihove potrebe na putu njihovog odrastanja. A to je obaveza svih nas.