DJECA SU REKLA

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

UN Konvencija o pravima djeteta obavezuje države članice da preduzmu sve neophodne zakonodavne, administrativne, obrazovne i druge mjere, kako bi za svako dijete osigurale ostvarivanje svih prava iz Konvencije. I djeca čiji su roditelji u zatvoru su samo djeca.

Upravo zato Djeca zatvorenika Europe (Children of prisoners Europe - COPE ), evropska mreža organizacija, početkom juna pokreće kampanju pod nazivom „Zločin nije moj, ali kazna ipak jest!" (Not my crime, still my sentence). Cilj kampanje koja se provodi već 6 godina je poboljšanje uslova života djece čiji su roditelji u zatvoru i jačanje društvene svijesti o njihovim potrebama i pravima. Kampanja je prvih godina bila ograničena na Evropsku sedmicu djece čiji su roditelji u zatvoru, ali je prošle godine prerasla u kampanju koja nizom aktivnosti obilježava cijeli mjesc jun.
Procjene su da u 47 evropskih zemalja  živi ukupno oko 2,1 milion djece koja su odvojena od roditelja koji se nalazi u zatvoru. Prema podacima ustanova u Republici Srpskoj ukupan broj djece čiji roditelji izdržavaju kaznu zatvora je 425, najveći broj djece je uzrasta do 10 godina, i u nešto većem broju radi se o dječacima.

Potreba prepoznavanja kategorije djece čiji su roditelji u zatvoru prije svega je u činjenici postojanja brojnih negativnih uticaja na dijete, čije posljedice nisu vezane samo za „odlazak" roditelja, već i za sve vrijeme njegovog izdržavanja kazne, ali i po izlasku roditelja iz zatvora.

Odvojenost od roditelja koji je u zatvoru, prema ocjeni stručnjaka, može kod djece izazvati vrlo različite reakcije, prije svega one emocionalne prirode, strah, zbunjenost, osjećaj napuštenosti, ljutnja, nisko samopouzdanje, usamljenost, depresija, nesanica, poremećaji u ishrani, problemi u ponašanju i komunikaciji, povlačenje ili pretjerana agresivnost, a zavise, između ostalog, i od uzrasta djeteta u vrijeme odlaska roditelja, odnosa u porodici prije i za vrijeme boravka roditelja u zatvoru, o vremenu provedenom u zatvoru, o vrsti izvršenog krivičnog djela.

Zbog toga je veoma važno, da se, bez obzira na broj evidentirane djece koja odrastaju bez roditelja koji je u zatvoru, ova kategorija djece prepozna kao posebno osjetljiva kategorija djece koja su u riziku. Pri tome je jednako važno da se uz angažovanje stručnjaka različitih profila o brojnim pitanjima ove kategorije djece progovori, kako bi se, u datim uslovima, pronašla adekvatna rješenja za dijete u ublažavanju posljedica situacija u kojima se dijete našlo ne svojom krivicom.