DJECA SU REKLA

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Narodna skupština Republike Srpske na 11. redovnoj sjednici održanoj 14.4.2016.godine jednoglasno je usvojila Godišnji izvještaj Ombudsmana za djecu za 2015.godinu, što dovoljno govori o odnosu Skupštine prema Instituciji ali i o saglasnosti o potrebi sistemskih rješenja u različitim resorima radi unapređenja sistema dječije zaštite u cjelini.

U zadnjih nekoliko godina primijetna je sve veća vidljivost djece i njihovih potreba, što je dobro.

U pojedinim oblastima učinjeni su značajni pomaci u zaštiti prava i interesa djeteta, ne samo u normativnom dijelu, već i sve većoj osjetljivosti svih subjekata zaštite. Međutim, normativni okvir, i zakon i doneseni podzakonski akti u zaštiti djece i maloljetnika u sukobu sa zakonom, na žalost, u praksi još uvijek nemaju svoju punu primjenu, jer zakonom utvrđene obaveze još uvijek nisu realizovane (nije definisana lista ustanova za uključivanje maloljetnika u rad, bez naknade, u humanitarne organizacije ili poslove lokalne zajednice, nije uspostavljen vaspitni centar ni vaspitna ustanova, nije omogućeno pravo na obrazovanje djece), što dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece u ovoj oblasti.

Novi Zakon o socijalnoj zaštiti doprinos je unapređenju zaštite djece po različitim osnovama jer je, pored većeg obima prava, znatno proširio i krug lica - djece, korisnika prava iz socijalne zaštite. Međutim, i u ovoj oblasti, ostvarivanje prava djece je dovedeno u pitanje, jer za ostvarivanje prava na dnevno zbrinjavanje djece u svim lokalnim zajednicama nisu uspostavljeni potrebni centri.

Značajan doprinos unapređenju zaštite djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja predstavlja potpisivanje Protokola o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece i uvođenje programa prevencije različitih oblika nasilja u obrazovni sistem.

Međutim, postupanjem jednog broja nadležnih službi i institucija, iako su Protokolom uspostavljeni obavezujući standardi postupanja i definisana procedura postupanja,  dovodi se u pitanje ostvarivanje prava djeteta i njegovo pravo na zaštitu - jer izostaje adekvatna reakcija nadležnih, a time i potrebna podrška djetetu. Posebno zabrinjava da izostaju i godišnji izvještaji o slučajevima vršnjačkog nasilja i nasilja nad djecom. Izvještaji nisu sami sebi svrha, već njihova analiza treba da ukaže koji dio sistema i u kom pravcu treba jačati da odgovori na potrebe djece.

Prijave po kojima je Institucija postupala i u izvještajnom periodu odnose se na gotovo sva područja dječijeg odrastanja.

Ipak, u najvećem broju, prijavama se ukazuje na ugroženost djece u postupcima prekida bračne ili vanbračne zajednice, na neadekvatnu zaštitu od različitih oblika nasilja, te na različita pitanja ostvarivanja prava djece u obrazovnom sistemu.

I dalje je zaštita prava i interesa djece dovedena u pitanje, po različitom osnovu, u postupcima koji se vode zbog prekida bračne ili vanbračne zajednice, najčešće u pitanju prava djeteta na kontakte i druženja sa roditeljem sa kojim ne živi i ostvarivanje prava djeteta na izdržavanje. Iako praksa pokazuje da nema efikasne zaštite djeteta i njegovih interesa u ovim postupcima, iako statistika upozorava da je svakom godinom sve veći broj djece čija su prava ozbiljno ugrožena u ovim postupcima, izostao je aktivniji odnos u prepoznavanju ozbiljnosti problema i traženju sistemskih rješenja koja mogu doprinijeti njegovom unapređenju.

Porodični zakon Republike Srpske jedini je u okruženju još uvijek zadržao nadležnost centra za socijalni rad za uređenje kontakta djeteta i roditelja sa kojim ne živi, svi drugi su to prenijeli na sud.

Istovremeno, postupajući po prijavama kojima se ukazuje na povrede prava djece na izdržavanje, praksa pokazuje da postojeći normativni okvir nije osigurao potrebne mehanizme da djeca svoje pravo na izdržavanje i ostvare. Pri tome, nema podataka o tome koji broj postupaka se vodi radi plaćanja alimentacije, koji su dosuđeni iznosi izdržavanja, zašto se odustaje od postupaka i u slučajevima kada roditelj radi i ima stalna primanja, zašto centar za socijalni rad može pokrenuti postupak, a ne mora,  izvršenje na plati nije zakonom postavljeno prioritetno u odnosu na druga potraživanja, iz čega proizilazi da dijete ne da nema prioritet dobiti sredstva za izdržavanje, već je u redu čekanja kad se za to steknu uslovi, kad roditelj vrati kredit, zatim, usvojenje, kao najkompletniji oblik porodično-pravne zaštite, dobrim dijelom je dovedeno u pitanje i postojećim normativnim ograničenjima.

Sistem mora uspostaviti mehanizam da djeca ostvare svoje pravo na kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi, ali i da ostvare svoje pravo na izdržavanje, a to zahtijeva izmjene i dopune Porodičnog zakona.  

Zaštita djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, pored dosljedne primjene Protokola zahtijeva i izmjene i dopune Krivičnog zakona, kao odgovor na potrebe djece i njihovo pravo na zaštitu, zakon mora poslati jasnu poruku djeci (i da nijedno dijete nije žrtva seksualnog zlostavljanja) da će ih sistem zaštititi. To, između ostalog, znači strožije kazne za počinioce krivičnog djela na štetu djece, zabranu rada sa djecom, zabranu približavanja objektima koje koriste djeca, povećanje dobne granice za dobrovoljni pristanak na polni odnos (sada je 14 godina), čime bi se učinili odgovornim oni koji manipulišu djecom, zloupotrebljavaju ih i iskorištavaju na najgori mogući način za zadovoljenje svojih potreba.

- Uspostavljanje registra počinilaca krivičnog djela seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, kao jednu od mjera koja može doprinijeti boljoj zaštiti djece od lica koja su već počinila ova djela, sa ciljem da se ova lica drže pod nadzorom, te da se eliminiše mogućnost da počinioci ovih djela, po bilo kojem osnovu budu angažovani u radu sa djecom.

Pored zakona i njihove usklađenosti sa zahtjevima Konvencije, u ostvarivanju zakonom utvrđenih prava djeteta izuzetno važnu ulogu imaju i podzakonski akti, koji se, na žalost, ne donose u zakonom određenom roku, a što dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece po tom osnovu. Jedan od primjera je Pravilnik o uslovima rada školske kuhinje. Iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju utvrđeno da ministar donosi Pravilnik, Pravilnik nikada nije donesen, tako da  pitanje ishrane djece za vrijeme njihovog boravka u školi nije uređeno na način kako je to zakonom propisano.

Suštinski dio primjene Konvencije predstavlja i kontinuirano praćenje uticaja postojećih zakonskih rješenja, mjera i politika na djecu i ocjena stvarnih efekata njihove primjene. Praksa pokazuje da takve analize izostaju. 

Suštinski dio primjene Konvencije predstavlja i prikupljanje podataka i vođenje evidencija koje se odnose na sve faze dječijeg odrastanja. Praksa pokazuje, a što se i izvještajem u zaštiti prava djece u određenim oblastima posebno naglašava, da prikupljanje podataka i njihova analiza izostaje. Prikupljeni podaci - evidencije i njihova analiza pored statističkih pokazatelja - broj djece čija su prava po različitim osnovama povrijeđena, njihov uzrast, pol, ko su nadležni organi i da li i u kojoj mjeri koriste zakonom utvrđena ovlaštenja u zaštiti prava i interesa djeteta, ukazuju i koje dijelove sistema i u kojem pravcu treba jačati da bi sistem zaštite funkcionisao, odnosno da bi u datim uslovima, na najbolji mogući način, odgovorio na potrebe djeteta. Izvještaji o ostvarivanju prava djeteta u različitim resorima, na kojima Institucija insistira, nisu sami sebi svrha, već su prije svega u funkciji praćenja pojave i problema, sa ciljem otklanjanja onih situacija koje sistem čine nedovoljno efikasnim i istovremeno su osnov za intervenciju u postojećim normativnim rješenjima.

Da bi se obezbijedio jednak pristup u primjeni zakona u ostvarivanju prava djece i njihovoj zaštiti, neophodan je i stalni nadzor u postupanju nadležnih službi, koji treba biti, prije svega u funkciji prevencije ne samo kod kontrolisanog organa već i kod drugih nadležnih službi po istom osnovu.

Da pristup u vršenju inspekcijskog nadzora zahtijeva ozbiljnu analizu, potvrđuje i presuda suda kojom se poništava odluka škole o izrečenoj vaspitno-disciplinskoj mjeri, a da te propuste škole  inspekcija nije konstatovala, ministarstvo nije reagovalo, škola nije postupila po preporuci ombudsmana.

Pored navedenog neophodno je:

- Donošenje dugoročnog strateškog dokumenta za djecu, kojim bi se definisale dugoročne politike, mjere i aktivnosti radi unapređenja položaja djece u svim segmentima društva, koji bi mobilisao sve nadležne institucije i organizacije, a koji bi na osnovu identifikovanih problema u različitim resorima odredio i prioritete u njihovom rješavanju. Zaključkom od 05.12.2013.godine Vlada Republike Srpske je zadužila nadležna ministarstva za izradu strateškog planskog dokumenta za unapređenje položaja djece u Republici Srpskoj.

- Da programi prevencije zaštite zdravlja djece i različitih oblika rizičnog ponašanja budu sastavni dio školskog programa, kako bi djeca od najranijeg uzrasta, prilagođeno njihovom uzrastu, njihovim potrebama i mogućnostima u školi dobila potrebne informacije i znanja o štetnosti alkohola, duvana, droga, o zdravoj ishrani, o važnosti fizičke aktivnosti, problemima u adolescenciji, reproduktivnom zdravlju mladih.

- Osnivanje fonda za podršku djeci sa teškim oboljenjima i rijetkim bolestima. Djeca sa teškim oboljenjima i rijetkim bolestima vode tešku borbu sa bolešću, dugotrajnim liječenjem i teškim terapijama. Osnivanje fonda pored finansijske podrške treba da doprinese i boljoj informisanosti roditelja, bržim procedurama i jednakog pristupa za svu djecu bez obzira na troškove liječenja.

- Izvještaj o nasilju nad djecom za 2015. godinu treba obavezno da uključi i prikupljene podatke za 2014. godinu, s obzirom da poslije Prvog izvještaja o nasilju nad djecom u 2013. godini, koji je Vlada razmatrala 05.06.2014. godine, drugi izvještaj nije objavljen.

- Strategija razvoja porodice u Republici Srpskoj 2009-2014. godine definisala je strateške i operativne ciljeve, programe i mjere te plan realizacije programa mjera, kao osnovu, koja će u narednom periodu omogućiti kontinuirano praćenje razvoja porodice, te joj pružati adekvatnu pomoć i podršku. Iako se aktivnosti za razvoj porodice, definisane Strategijom odnose na period 2009 - 2014. godine, aktivnosti na donošenju novog strateškog dokumenta još uvijek nisu dale rezultat.

U poređenju sa zemljama okruženja, broj prijava građana Instituciji, ali i same djece, vidimo prije svega, kao posljedicu sve veće vidljivosti djece i njihovog prava na zaštitu i veće osjetljivosti i vladinog i nevladinog sektora, ali i medija za brojna pitanja dječijeg odrastanja, kao i sve veće vidljivosti institucije Ombudsmana za djecu i povjerenja građana u istu. 

Ali, zabrinjava činjenica da se i u izvještajnom periodu jedan broj građana obraćao Ombudsmanu za djecu i prije nego nadležnim službama i institucijama, očekujući da će nadležni tek tada reagovati.

Izvještajem se daje statistika pojedinačnih predmeta, a i oni su, pored ostalog, pokazatelj u kojem pravcu i koje mjere treba preduzeti u različitim resorima da bi sistem odgovorio na potrebe djece.

U izvještajnom periodu zaustavljen je porast broja žalbi na postupanja centara za socijalni rad, a istovremeno je povećan broj preporuka i broj predmeta po službenoj dužnosti.

Jednim brojem prijava Instituciji ukazuje se na povrede prava djece, uglavnom djece sa smetnjama u razvoju i teškim oboljenjima, a koja su već napunila 18 godina života. Zbog postojeće zakonske odredbe, angažovanje Institucije je dovedeno u pitanje, a što upućuje na mogućnost dopuna Zakona o Ombudsmanu za djecu na način, da je dijete i svako lice koje se nalazi na redovnom školovanju (srednja škola) i djeca, koja su u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti korisnici prava iz socijalne zaštite.

Odrastanje djeteta je proces koji određuje njegovu budućnost. Ako u tom procesu odrastanja, odrasli koji imaju i obavezu i odgovornost brinuti za zdravo odrastanje djeteta, ne prepoznaju djetetove potrebe i njegovo pravo na zaštitu, posljedice po dijete i njegov razvoj mogu biti vrlo teške i dugotrajne.

U vezi sa preuzetim obavezama i odgovornostima države u primjeni Konvencije, Komitet posebno naglašava da se ostvarivanje ljudskih prava djeteta ne smije shvatiti kao humanitarni rad ili iskazivanje milosti, već kao dužnost države u ispunjenju jasnih zakonskih obaveza prema svakom djetetu.