DJECA SU REKLA

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Nasilje među djecom nikada nije opravdano i svako nasilje se može i mora spriječiti.

Svako dijete ima pravo na dužnu pažnju i poštovanje i odrastanje u sredini u kojoj nema nasilja jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima.

Osnovni problem je, iskustva su u radu Ombudsmana za djecu, da se takvo ponašanje kod djece ne prepoznaje na vrijeme. Najčešće obrazloženje je da su to djeca uvijek radila, da je to sastavni dio dječijeg odrastanja i sl.  A ako se takvo ponašanje i prepozna, uvijek se očekuje da to neko drugi riješi, da se problem sam riješi ili da vremenom takvo ponašanje prestane. Reakcije koje uslijede najčešće se odnose na posljedice nasilnog ponašanja, a ne na uzroke koji su do toga doveli, tako da, na žalost, uzroci nasilnog ponašanja kod djece i poslije izrečene mjere ostaju i dalje problem i najčešće samo njihov. Samo izricanje vaspitno - disciplinske mjere bez adekvatne psihološke, pedagoške ili druge stručne pomoći i podrške djetetu, ne rješava problem nasilja među djecom što potvrđuju i podaci o djeci koja su evidentirana kao višestruki počinioci vršnjačkog nasilja.

Ignorisanje problema od strane odraslih je, u stvari, najveći problem i  podsticaj je za djecu da se i dalje  tako ponašaju  jer odrasli to tolerišu. Moramo znati da smo mi odrasli reagovali i onda kada ništa nismo uradili i da djeca, iz naše reakcije, koja vrlo često izostaje ili je neadekvatna ili neblagovremena,  određuju granice do kojih mogu ići.

Problem nasilja među djecom u obrazovnom sistemu nije problem samo škole. Posebno je važna saradnja roditelja i škole koja, na žalost, vrlo često izostaje. Roditelji osnovni problem vide u neadekvatnom reagovanju škole, a škola u nesaradnji roditelja. Prebacivanje odgovornosti sa jednih na druge ne rješava problem, samo ga dodatno usložnjava.

Roditelji i nastavnici su na zajedničkom zadatku u odrastanju djece i oni moraju svojom stalnom i stvarnom komunikacijom pokazati da imaju isti cilj i da neće tolerisati da bilo koji učenik i na bilo koji način povređuje svog vršnjaka. Odgovornost je na odraslima za nadzor u odrastanju djece, odgovornost je da nauče djecu od najranijeg uzrasta da nasilje nije prihvatljivo, odgovornost je da takvo ponašanje kod djece prepoznaju na vrijeme i da adekvatno reaguju - da preduzmu sve potrebne mjere u zaštiti djeteta koje trpi nasilje, ali i odgovarajuće mjere pomoći i podrške djetetu koje se nasilno ponaša.

O nasilju koje trpe djeca još uvijek šute, boje se posljedica, boje se da će dodatno iskomplikovati problem, da im se neće vjerovati, da neće dobiti potrebnu podršku i pomoć. Jedni se povlače u sebe i čekaju da se problem sam riješi, drugi problem rješavaju na isti način i na nasilje odgovaraju nasiljem. Poseban problem je da je među učenicima i sve prisutnije psihičko nasilje, koje se teže prepoznaje i prijavljuje, a posljedice za razvoj djeteta mogu biti i mnogo teže. Stalno ponižavanje, omalovažavanje, korištenje pogrdnih imena, ismijavanje djetetovog izgleda ili osobina, zastrašivanje djeteta i sl. dugotrajno ostavlja posljedice na mentalni i emocionalni razvoj djeteta.

Zaštita djece od različitih oblika nasilja istovremeno se mora odvijati u dva pravca. Jedan mora biti u funkciji prevencije, a to znači da edukacija djece od njihovog najranijeg uzrasta, mora biti sistemska i kontinuirana, ali istovremeno i edukacija odraslih o izazovima sa kojima se djeca susreću, o načinima prepoznavanja problema, traženju pomoći i rješenja.

Drugi pravac zahtijeva adekvatnu reakciju u cilju zaštite djeteta koje trpi nasilje, ali i odgovarajuće podrške djetetu koje se nasilno ponaša.

Ono što je posebno važno za školsku sredinu je da:

-        svaki učenik pod istim uslovima ima pravo na obrazovanje u sredini bez nasilja i bilo kojeg oblika degradiranja njegove ličnosti,

-        škola mora jasno definisati pravila školske discipline i to zajednički -učenici, nastavnici, roditelji i da tako definisana pravila pod istim uslovima važe za sve,

-        roditelji i nastavnici imaju odgovornost za stalni nadzor i blagovremenu reakciju u svim slučajevima nasilja među djecom, ali i djeca imaju odgovornost za poštovanje prava drugih i drugačijih.

Svako dijete ima pravo na zaštitu od svakog oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi dijete trpjelo nasilno ponašanje od bilo koga, niti ijedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije odraslih u preduzimanju mjera u zaštiti djeteta.

Međunarodni dan prevencije vršnjačkog nasilja obilježava se zadnje srijede u mjesecu februaru sa ciljem da se ukaže na prisutnost problema vršnjačkog nasilja i njegove posljedice na razvoj i odrastanje djeteta i potrebu da se sistemskim mjerama osigura pravo djeteta na zaštitu od svakog oblika nasilja.