DJECA SU REKLA

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Narodna skupština Republike Srpske, na trećoj redovnoj sjednici, 17.04.2015. godine jednoglasno je usvojila Godišnji izvještaj Ombudsmana za djecu za 2014. godinu.

Izvještaj se odnosi na brojna pitanja dječijeg odrastanja, svakim izvještajem ukazuje se na nove situacije koje dovode do povrede prava djeteta i svakim izvještajem ukazuje se da unapređenje brige za djecu, jačanje sistema zaštite djece, ulaganje u djecu i njihov razvoj i odrastanje, maksimalno moguće u datim uslovima, je prije svega potreba društva, a onda i zahtjev Konvencije. Situacije koje propustimo u periodu dok su još uvijek djeca, posebno u njihovom najranijem uzrastu, propustili smo zauvijek, vrijeme nije moguće vratiti niti, vrlo često, nadoknaditi propušteno.

Izvještajem  je konstatovano da je zaustavljen dalji porast broja prijava, međutim, i dalje se radi o velikom broju predmeta u kojima je Institucija postupala - 742, najčešće, prijave  se odnose na postupanje centara  za socijalni rad i vaspitno obrazovne ustanove.

Prijavama Instituciji, najčešće se ukazuje  na ugroženost djece u postupku prekida bračne ili vanbračne zajednice, na neadekvatnu zaštitu od različitih oblika nasilja, na različita pitanja ostvarivanja prava djece u obrazovnom sistemu, na teške uslove u kojima odrastaju djeca, na teške i rijetke bolesti sa kojima se godinama bore...

Najčešće, propusti u radu nadležnih službi, koje  imaju  javna ovlašenja i vode postupke i donose odluke o ostvarivanju prava djece i njihovoj zaštiti, odnose se na izostanak adekvatne reakcije nadležnih, bilo da odluke po zahtjevu ne donose u zakonom određenom roku ili da odluke uopšte ne donose.

Na drugom mjestu su prijave kojima se ukazuje na povrede prava djeteta donesenom odlukom. Iz donesenih odluka  primijetan je nedostatak jasnih i za sve poznatih pravila rada, što opet dovodi u pitanje ostvarivanje prava djeteta i njegovu zaštitu. U primjeni istog zakona u donošenju odluka o istom pitanju, pristup je vrlo često potpuno različit, a najčešće u slučajevima izricanja vaspitno-disciplinske mjere učenicima u obrazovnom sistemu i zaštiti prava djece bez roditeljskog staranja u socijalnom sektoru.

Prisutne su i situacije u kojima se ukazuje na neprofesionalan odnos zaposlenih, traži izuzeće zaposlenih u pojedinim službama ili cijele službe.

Izvještajem je posebno ukazano na problem  neplaćanja alimentacije,  jer  je pravo djeteta na izdržavanje podređeno mogućnostima davaoca, zakonom nije utvrđen minimum koji roditelj mora obezbijediti na ime izdržavanja djeteta, niti je izvršenje na plati zakonom postavljeno prioritetno u odnosu na druga potraživanja bez obzira kad su nastala. To znači da roditelju koji je opteretio svoju platu do 2/3, poslodavac ne može vršiti obustave za alimentaciju, pa dijete treba da čeka da roditelj vrati kredite ili da traži da se naplati prodajom televizora i drugih stvari. Zakonodavac je ostavio 1/3 plate roditelju kao minimum za njegovo izdržavanje, a gdje je tu dijete? Dijete ne da nema prioritet dobiti sredstva za izdržavanje, već je u redu čekanja kad se za to steknu uslovi.  Zakon mora prepoznati da naplata alimentacije mora biti u prioritetu, ali i da je izvršenje moguće i na onoj 1/3 do pune plate. Obaveza izdržavanja djeteta jeste prije svega obaveza oba roditelja, ali sistemske mjere moraju obezbijediti da oni tu svoju obavezu izvršavaju. U sadašnjim uslovima to, na žalost, nije slučaj. Istovremeno, sistem je našao način da se naplati ako se roditelj pogrešno parkira, ta sredstva idu u budžet, ali ako roditelj ne plati alimentaciju to nije problem sistema, već djeteta i roditelja sa kojim živi.

Pravo djeteta bez roditeljskog staranja na adekvatnu brigu traži jasna sistemska rješenja. Usvojenje kao najkompletniji oblik porodično pravne zaštite djece bez roditeljskog staranja u Republici Srpskoj, nije u dovoljnoj mjeri ni afirmisano ni korišteno. Prema podacima, ukupan  broja podnesenih zahtjeva za usvojenje djece u  2011, 2012. i 2013. godini  je  1068, od tog broja realizovano je samo 69. U prethodnoj godini prepolovljen je i broj podnesenih zahtjeva za usvojenje.  Ako politika u ovoj oblasti nastavi na istim osnovama, izgubićemo  interesovanje ljudi, izgubićemo i potencijalne usvojitelje koji su godinama na listi čekanja bez rezultata. A i djeca su, na žalost, na listi čekanja.

Brojni su razlozi, oni su Izvještajem i navedeni, koji  zahtijevaju izmjene i dopune Porodičnog zakona kojima bi se omogućilo ostvarivanje prava djeteta ali i jačala odgovornost nadležnih službi za vođenje postupaka i donošenje odluka u skladu sa najboljim interesom djeteta.

Brojni su razlozi koji zahtijevaju izmjene i dopune Krivičnog zakona. Zakon mora poslati jasnu poruku svim počiniocima krivičnog djela seksualnog zlostavljanja djece da će sistem zaštiti djecu od ove vrste zloupotrebe i svih onih koji su dijete tako povrijedili, ponizili i zloupotrijebili.

Preopterećeno nastavno gradivo stalni je pritisak na djecu, na šta ukazuju i djeca i nastavnici i roditelji, a sve češće i poslovna zajednica, djeca uče previše, a izostaje očekivani rezultat. Nastavni plan i program zahtijeva korjenite promjene, promjene moraju biti usmjerene na smanjenje nastavnog gradiva, na razvijanje kreativnog učenja, na rad sa talentovanom djecom i na uključivanje u obrazovni sistem onih tema koje su važne za razvoj i odrastanje djeteta, a odnose se na promociju zdravlja djece, zdravih stilovi života i usvajanja zdravih životnih navika kod djece, kako bi djeca od najranijeg uzrasta, prilagođeno njihovom uzrastu i potrebama, u školi dobili potrebne informacije i znanja o štetnosti alkohola, droga, duvana, o zdravoj ishrani, o važnosti fizičke aktivnosti, reproduktivnom zdravlju.

Ostvarivanje prava djece na predškolsko obrazovanje problem je, prije svega, jer nije pod istim uslovima osigurana dostupnost u ostvarivanju ovog prava za svu djecu. Prvo, jedan broj lokalnih zajednica nema predškolske ustanove, a i one koje ih imaju kapaciteti nisu dovoljni. Dodatni problem u ostvarivanju ovog prava je njegova dostupnost za djecu sa  smetnjama u razvoju, onda kada je dostupnost obezbijeđena postavlja se pitanje podrške od strane asistenta, kako bi  obrazovanje djeteta u najranijem uzrastu bilo što manje stresno, prije svega za to dijete, ali i za drugu djecu u grupi, za roditelje i vaspitače.

Suštinski dio jačanja sistema dječije zaštite predstavlja i prikupljanje podataka i vođenje evidencija koje se odnose na sve faze dječijeg odrastanja, koje nisu same sebi cilj već pokazatelj prisutnosti problema, pokazatelj u kojem dijelu sistema su potrebne i koje intervencije, šta su prioriteti. Izostanak pokazatelja, za posljedicu ima i izostanak praćenja uticaja postojećih zakonskih rješenja na djecu i ocjenu stvarnih efekata njihove primjene.

Ostvarivanje prava djece mora se shvatiti kao dužnost ispunjenja jasnih zakonskih obaveza prema svakom djetetu, a ne izraz dobre volje bilo koga pojedinačno, nisu uvijek u pitanju finansijska sredstva, u pitanju je pristup, razumijevanje suštine, preduzimanje potrebnih mjera u datim uslovima i preuzimanje odgovornosti svih subjekata zaštite, što na žalost izostaje, a posljedice uvijek snose djeca i ne samo danas, već dugoročno.  Zato je izuzetno važno  angažovanje struke različitih profila, o svim pitanjima dječijeg odrastanja, i stalna  koordinacija svih subjekata zaštite.