DJECA SU REKLA

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Dan obojen najljepšim bojama jeseni odveo je predstavnika Ombudsmana za djecu Republike Srpske, kancelarija u Foči, u malu planinsku opštinu Kalinovik, u OŠ „Ljutica Bogdan", gdje smo sa učenicima razgovarali o njihovim pravima, ali i obavezama.

Prvi susret sa ovom vaspitno-obrazovnom ustanovom govori nam da je briga o djeci i njihovoj radnoj sredini na prvom mjestu, jer su nas dočekali prozračni holovi prepuni dječijih radova i cvijeća, a higijena je na zavidnom nivou. U razgovoru sa upravom škole saznali smo da ovu ustanovu pohađa 123 učenika, nemaju područnih škola, nastava je organizovana u jednoj smjeni, a ispunjeni su svi uslovi za neometano odvijanje nastavnog procesa. Jedini problem je, kako kažu, smanjenje broja učenika kroz generacije, ali na to ne mogu uticati. 

Radionica na temu „Da li znamo šta je nasilje" održana je u jednom odjeljenju osmog razreda, a učenici su sa interesovanjem slušali o instituciji Ombudsmana za djecu, a posebno su ih interesovala ovlašćenja Institucije jer, kako ističu, nisu imali priliku da saznaju  nešto više o njenom radu. Takođe, nemaju saznanja o Protokolu o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja nad djecom i mladima u obrazovnom sistemu kao ni o Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece, pa je ovo ujedno bila i prilika da ih upoznamo sa suštinom navedenih protokola. 

U razgovoru o UN Konvenciji pokazali su da poznaju svoja prava, ali smatraju da djeca trebaju biti i odgovorna i ne zanemarivati svoje obaveze. Prepoznali su sve oblike nasilja nad djecom, a smatraju da je verbalno nasilje najrasprostranjenije među djecom, a da se psihičko nasilje najteže prepoznaje i nisu imali baš jasne granice između ove vrste nasilja i ostalih oblika-fizičko, verbalno, nasilje putem interneta i mobilnih telefona i seksualno nasilje nad djecom. Smatraju da mogu prepoznati žrtve nasilja, ali sa ponosom ističu da u njihovoj sredini nemaju saznanja o slučajevima nasilja nad djecom. Nasilje bi prijavili „organima vlasti", a u školi pedagogu, razrednom starješini i direktoru škole.