DJECA SU REKLA

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Međunarodni dan djece žrtava nasilja i zlostavljanja obilježava se 4.juna u brojnim zemljam, sa ciljem jačanja svijesti o štetnosti svakog oblika nasilja nad djecom, podsticanja države na aktivniji odnos u zaštiti djece od svih onih koji mu ugrožavaju bezbjedno odrastanje  i jačanja prevencije kao prioritetnog zadatka u zaštiti djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja.

Svako dijete ima pravo na odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara građane odgovorne i prema sebi i prema drugima.

Nasilje nad djecom nikada nije opravdano i svako se može i mora spriječiti. Obaveza je države da obezbijedi osnovno pravo svakog djeteta na poštovanje njegovog ljudskog dostojanstva, fizičkog i psihičkog integriteta, sprečavanjem svih oblika nasilja i zlostavljanja, jer je ostvarivanje ovog prava djeteta ključno za obezbjeđenje i unapređenje svih drugih prava djeteta. Svaki oblik nasilja nad djetetom ozbiljna je prijetnja odrastanju djeteta.

Nasilje nad djecom javlja se u različitim oblicima-zanemarivanje djeteta, fizičko zlostavljanje, psihičko nasilje, seksualno iskorištavanje, nasilje putem interneta. Osnovni problem je što se ono ne prepoznaje na vrijeme i što izostaje odgovarajuća reakcija nadležnih, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinilaca. A kada se takvo ponašanje i prepozna, vrlo često se očekuje da to neko drugi riješi, da se samo riješi ili da vremenom takvo ponašanje prema djetetu prestane. Ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi dijete trpjelo nasilno ponašanje bilo koga, niti i jedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije nadležnih službi u zaštiti djeteta.

Iako je Protokol o postupanju u slučaju nasilja zlostavljanja ili zanemarivanja djece, koji je potpisan na inicijativu Ombudsmana za djecu, postavio obavezujuće standarde rada nadležnih institucija u zaštiti djece, one još uvijek nisu preuzele odgovornost u zaštiti djeteta, tako da izostaje provjera navoda iz prijave da je dijete izloženo nasilju, izostaje procjena potreba i rizika za dijete te odgovarajuće mjere zaštite. Po prijavi nasilja nad djetetom, Centar za socijalni rad Banja Luka ni poslije mjesec dana nije preduzeo ni jednu mjeru iz svoje nadležnosti u zaštiti djeteta, već je svoju obavezu za postupanje prebacio na druge službe i institucije. Pozitivan primjer je Osnovna škola „Sutjeska" iz Modriče koja je na osnovu sumnje da je dijete izloženo nasilju u porodici doslovno primijenila Protokol i preduzela sve potrebne mjere iz svoje nadležnosti.

Od ukupnog broja predmeta po kojima je Institucija postupala u prethodnoj godini, jedna trećina se odnosi na različite oblike nasilja nad djecom. Najčešće se radi o različitim oblicima zanemarivanja djeteta, ali i sve prisutnijem psihičkom nasilju. Psihičko nasilje ne ostavlja posljedice koje se vide kao kod fizičkog nasilja, zato se teže prepoznaje i prijavljuje, ali posljedice na razvoj djeteta mogu biti i mnogo teže. Nasilje nad djecom u  porodici prijavljuje rodbina djeteta-tetka, ujak, djed, baka, a nasilje nad djetetom izvan porodice  prijavljuju i djeca i roditelji.

Osnovni problem je da o nasilju koje trpe, djeca još uvijek šute, boje se posljedica za sebe i porodicu, boje se da će dodatno iskomplikovati problem, da im se neće vjerovati, da neće dobiti potrebnu podršku i pomoć. Jedni se povlače u sebe i čekaju da se problem sam riješi, drugi problem rješavaju na isti način i na nasilje odgovaraju nasiljem.

Djeci ne treba sažaljenje, već adekvatna reakcija nadležnih službi i institucija, kao dužnost ispunjenja njihovih zakonskih obaveza kako u dijelu pomoći i podrške djetetu, tako i u utvrđivanju odgovornosti počinilaca.