DJECA SU REKLA

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Predstavnici Ombudsmana za djecu RS, iz kancelarije u Doboju posjetili su Osnovnu školu „Knez Ivo od Semberije" u Bijeljini, razgovarali sa zamjenikom direktora škole, a sa učenicima  prvog odjeljenja devetog razreda  održali radionicu na temu „Da li znamo šta je nasilje?".

Osnovna škola „Knez Ivo od Semberije"  je centralna škola koja u svom sastavu ima još tri područne škole. Pohađa je 1629 učenika, a nastava je, zbog velikog broja učenika i ograničenosti školskog prostora, organizovana u četiri smjene. Učenici su uključeni u rad raznih sekcija, a svoja znanja i sposobnosti  su potvrdili pobjedama na raznim republičkim takmičenjima. U školi je formiran i aktivan Savjet učenika.

Na radionici na temu „Da li znamo šta je nasilje?", učenici su upoznati sa radom institucije Ombudsmana za djecu Republike Srpske, a dosta toga o Instituciji su već znali. Prilikom predstavljanja Protokola o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece i upoznavanja sa osnovnim pojmovima i oblicima nasilja nad djecom, istakli su da su o nasilju razgovarali sa svojim nastavnicima, te da su kroz razne radionice stekli osnovna znanja iz ove oblasti. Otvoreno i iskreno  su govorili o nasilju, najviše se osvrćući na fizičko nasilje, za koje kažu da je u posljednje vrijeme veoma često i da se dešava u porodici, školi, na ulici, stadionu i slično. Kažu da su meta napada najčešće oni koji ne mogu da se brane i da su često mlađi od napadača, te da žrtve poslije napada žive u strahu i da ne smiju nikome da prijave napadače. Poznato im je kome sve mogu da prijave slučajeve nasilja, kako u školi tako i drugim ustanovama, stavljajući policiju na prvo mjesto, ali su istakli da to ne bi rado učinili i da bi dobro razmislili o prijavi nasilja, jer smatraju da im prijava ne bi pomogla i da, poslije prijavljivanja, od nasilnika ne bi bili zaštićeni, odnosno da bi ponovo bili izloženi napadu i osveti. Smatraju da prava pomoć žrtvama nasilja najčešće izostane i da često budu izloženi novom nasilju.

Mišljenja su da nasilja ima mnogo, te da je glavni motiv nasilnika sticanje „slave i popularnosti"‚  u društvu, da bi, kako djeca kažu, „bili glavni likovi u svom društvu".