DJECA SU REKLA

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

U Banjaluci je 30.9.2009.godine održan okrugli sto na temu "Porodični zakon i prava djeteta" kojem su prisustvovali predstavnici centara za socijalni rad.Cilj ovog okruglog stola je dobiti informacije sa terena od lica koja svakodnevno,u primjeni Porodičnog zakona nailaze na probleme. Pored ombudsmana za djecu, uvodničar je bio i Darko Radić, asistent na Pravnom fakultetu u Banjaluci. UN Konvencija o pravima djeteta po prvi put djecu uvodi kao subjekte međunarodnog prava i zaštite,kao lica koja imaju pravo na svoja ljudska prava prava. Taj koncept da djeca imaju pravo na prava još uvijek nedovoljno shvatamo i prihvatamo,polazimo od toga da su djeca lica koja trebaju zaštitu, a da mi nemamo potrebu, još manje obavezu da ih nešto pitamo. Konvencija utvrđujući prava djeteta, utvrđuje i četiri osnovna principa koji obavezuju sve: -najbolji interes djeteta treba da bude prioritet, -zaštita djeteta od bilo kog oblika diskriminacije, -pravo na opstanak i razvoj, -pravo na poštivanje njihovih stavova. Ako neki od ovih principa treba biti u prioritetu, onda je to najbolji interes djeteta, jer taj princip ako nije ostvaren, dovedeno je u pitanje svako od garantovanih prava. To znači da o bilo kojem pravu djeteta govorimo, ono neće biti obezbijeđeno i osugurano, ako pri tome nije postignut nabolji interes djeteta. Naravno da nije moguće očekivati da Konvencija utvrdi i elemente koji znače najbolji interes, nije moguće to ni zakonom urediti, iz prostog razloga što je previše situacija, a svako dijete i u svakom postupku ima pravo na dužnu pažnju i poštovanje, za svako dijete i u svakom postupku pristup treba da bude takav da se postigne najboji interes baš za njega. Ako je roditeljsko pravo skup pravnih normi kojima se uređuju odnosi između roditelja i djece, kao i odnosi između drugih bližih srodnika, onda bi Zakon koji uređuje porodične odnose morao prepoznati i prava i obaveze svih, i roditelja i djece. Republika Srpska je 2002.godine donijela Porodični zakon i istim, na žalost, u oblasti porodičnih odnosa nije uspostavila sistem kompatibilan savremenom evropskom zakonodavstvu i praksi. Prije svega, misli se na prava djeteta kako ih utvrđuje Konvencija. Naime, postojeći Zakon normativno ne uređuje prava djeteta u porodici na način da su ona samostalna i posebna i da dužnosti roditelja iz njih proizilaze. Koncept je stao na stanovištu da roditelji imaju dužnosti, a da pri tom nije utvrdio prava djeteta iz kojih bi te dužnosti proizašle. To se naravno odnosi i na cijeli postupak pa i na pristup sudu kada su u pitanju odnosi u porodici. Tako npr član 81.tačka 4. Zakona utvrđuje da,,roditelj sa kojim dijete ne živi u porodičnoj zajednici ima pravo i dužnost održavanja ličnih odnosa sa svojim djetetom Zakon ne uređuje da to pravo ima i dijete, iako je članom 9.Konvencije jasno utvrđeno da dijete ima pravo da održava kontakt sa oba roditelja ukoliko je odvojeno od jednog od njih ili od oba roditelja. Pravo djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja te pravo na postupanje u najboljem interesu djeteta kao osnovni principi Konvencije, u postupku razvoda braka morali bi biti prepoznati od svih stručnjaka koji u postupku učestvuju. Prema članu 12.Konvencije, pravo djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja, koje Zakon nije na adekvatan način prepoznao,podrazumijeva pravo djeteta da aktivno učestvuje u rješavanju svih pitanja koja utiču na njegov život uključujući i to da bude saslušano u svakom postupku koji se na njega odnosi. Ovo pravo, koje je jedno od osnovnih principa Konvencije, obavezuje da se djetetu osigura i da mu se omogući da izrazi svoj stav. Svoje mišljenje,koje dijete ima pravo slobodno izraziti treba prihvatiti u skladu sa njegovim uzrastom i njegovom sposobnosti da to učini. Konvencija ne postavlja nikakva ograničenja vezano za godine djeteta, zdravstveno stanje i slično, ona uspostavlja pravo koje mu treba omogućiti. Prava koja zakon nije adekvatno uredio: -dijete ima pravo da zna ko su mu roditelji, član 7 Konvencije -dijete ima pravo da živi sa roditeljima i da se oni o njemu staraju prije svih drugih -dijete ima pravo održavati lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi, član 9 i 10 Konvencije -dijete ima pravo na očuvanje širih porodičnih odnosa, član 8.Konvencije -dijete ima pravo na obrazovanje, član 28 Konvencije -dijete ima pravo na slobodno izražavanje vlastitog mišljenja i pravo da se njegovo mišljenje uzme u obzir u svim postupcima koji ga se neposredno tiču, član 12 Konvencije -dijete ima pravo na zaštitu od svih oblike zlostavljanja i zanemarivanja, -dijete ima pravo tražiti zaštitu svojih prava kod nadležnih institucija koje su dužne o tome obavijestiti centar za socijalni rad